Ne otkrivajte greške

Ne otkrivajte greške

Ako nastavite da radite ono što ste uvijek radili, onda ćete nastaviti da dobijate ono što ste uvijek dobijali

U prošlom tekstu pisao sam o rečenici koju nikada ne smijete izgovoriti. To je: „Ja baš nisam navikao/navikla na javne nastupe, govore“; ili: „Ja inače ne držim često govore, pa imam malu tremu!“ Nikada, ali nikada ne smijete početi na ovaj način! Nikada ne smijete reći da niste spremni. Vi možda mislite da ćete na taj način steći simpatije i suosjećanje publike! Odmah da vas razočaram, nećete! Publika voli samopouzdane ljude, osobe sigurne u sebe, osobe koje znaju šta hoće da kažu. Ljudi nisu došli da gube vrijeme i ne žele da slušaju vaša opravdanja, žele da svoje vrijeme kvalitetno potroše. Zašto je bitno izbjeći ovu rečenicu?

Ako u publici ima eksperata, oni će to primijetiti bez da im vi kažete; a ako nema, zašto se onda otkrivati, zašto samog sebe/samu sebe degradirati u očima publike?! Nema potrebe. Publika neće ni primijetiti da ste nespremni, osim ako vi to ne otkrijete.

Greške, šta sa njima?

Druga stvar koju ne smijete otkrivati su greške. Svi mi u toku govora pravimo greške. Govor nikada ne bude u potpunosti onakav kakav smo mislili da će biti i kakav smo spremali. Kao što kaže Dale Carnegie, uvijek postoje tri verzije govora: jedan koji smo pripremali, drugi koji smo govorili i treći koji smo željeli da smo rekli.

Dakle, onaj govor koji dostavimo publici nikad nije isti kao onaj koji smo vježbali. Ono što je najbitnije jeste ne gubiti nit i prisebnost, ne osvrtati se na greške, nego nastaviti dalje. Još važnije od toga jeste ne govoriti da ste pogriješili. Nastavite dalje kao da se ništa nije desilo i kao da je upravo takav plan vašeg govora.

Jednom prilikom, obraćajući se na jednoj konferenciji, planirao sam da govor počnem citiranjem dva citata. Međutim, zablokirao sam i jedan citat sam u potpunosti zaboravio, i to citat koji je išao prvi po redu. U tom momentu postupio sam upravo ovako kako vama savjetujem – nastavio sam na drugi citat i nisam se dao zbuniti. Ponašao sam se kao da je to plan i tok moga govora. Nakon tog citata, govor je tekao po planu. Ali, da sam zastao i počeo da mislim: „Jao, šta ću sad, zaboravio sam jedan citat, kako ću nastaviti, svi će skontat, već sam počeo da se znojim i mijenjam boje“, zbunio bih se i vjerovatno bi govor otišao u potpuno drugom smjeru. Pitanje je da li bih uopće bio u mogućnosti da nastavim.

Niko ne zna šta ste spremili

Ovako, ponašao sam se kao da je sve sasvim savršeno, nisam nikom govorio da sam pogriješio, samo sam nastavio dalje i naravno to niko nije ni shvatio, jer niko ne zna kako sam i na koji način pripremio govor, odnosno koji je sadržaj moga govora.

Dakle, ne govorite da niste spremni, niti da ste pogriješili. Niko ne zna kakav je vaš govor, šta je njegov sadržaj, stoga ako i pogriješite niko ne zna da ste pogriješili. Zato, ne oktrivajte sami svoje greške kada ih već drugi ne vide.