JEDINI PUT

JEDINI PUT

Naravno da će nas biti strah javnog nastupa, kada javni nastup znači izlazak pred nepoznate ljude. A cijeli život, od malih nogu, uče nas da se čuvamo nepoznatih ljudi i da sa njima ne razgovaramo.

Ljudi su bića navike. Imamo određene obrasce ponašanja i naučili smo da se ponašamo u skladu sa njima. Sve što izlazi iz tog okvira stvara nam neugodnost. Od malih nogu nas uče roditelji, nana i dedo, komšije, učitelji, društvo, kako da se ponašamo. Ukoliko kao djeca ‘iskočimo’ iz tih nekih nametnutih obrazaca (nisu svi obrasci pogrešni, niti su svi ispravni), dobijemo opomenu ili kaznu. S tim odrastamo i ‘shvatamo’ da tako ne treba da se ponašamo. Dok ne dođemo do nekog momenta kada shvatimo da nam ti obrasci ipak ne pomažu.

Kako da nas ne bude strah javnog nastupa kad nas cijeli život uče da ne ‘talasamo’ i da se ne ističemo!? Izaći pred publiku znači biti istaknut. Biti istaknut znači biti izložen napadima, podsmjehu, pogledima. Sve to ugrožava našu ‘sigurnost’. Stavlja nas u situaciju kojoj nismo naučeni, za koju nismo pripremljeni.

Sjetite se osnovne škole. Izađemo pred tablu, pogriješimo, ostala djeca nam se smiju. Već tada počinje naš strah od javnog nastupa. Zatvaramo se u naš lažni krug sigurnosti. Jer svaki izalazak iz tog kruga za nas je potencijalna opasnost. Pa makar se ta opasnost ogledala i kroz smijeh drugih. To nas onda prati kroz cijeli život. Taj lažni krug sigurnosti poslije prelazi na sve aspekte našeg života.

To je pogubno. Jer mišljenje o sebi samima i naše samopouzdanje gradimo na osnovu onoga što drugi o nama misle, a ne na osnovu onoga što zaista jesmo.

Taj lažni krug sigurnosti govori nam neka te tu, tu si siguran. Naravno da si siguran kada nema nikakve šanse da ti se bilo šta desi. ‘’Nemoguće je ne napraviti grešku. Osim ako tako sigurno i oprezno živite, da to onda zapravo i nije življenje’’, kao što kaže J.K. Rownling.

Sjajnu stvar sam čuo prije nekoliko dana od Dragana Vojvodića, na Youtube intervjuu (svakako vam preporučujem da pogledate), gdje on kaže kako nas kao male uče da ne pričamo sa nepoznatim ljudima. Na taj način kod nas se stvara strah od nepoznatog (što je donekle i razumljivo), ali to nas prati cijeli život. Ostaje u nama. Kao posljedica toga svaki budući susret sa nekom nepoznatom osobom u nama budi određenu dozu straha, treme i nepovjerenja.

Naravno da će nas onda biti strah javnog nastupa, jer izlazak pred publiku je izlazak pred nepoznate ljude.

Jedini način da nastupamo pred ljudima bez straha jeste da se oslobodimo ovih nametnutih okova. To jeste teško, ali nije nemoguće. Opet će nam se neko smijati. Ali to je tako. Drugačije ne može. To je jedini put.

Next PostRead more articles