Metar po metar

Metar po metar

  • Post category:Motivacija

U prošlom broju pisao sam o važnosti malih koraka, malih promjena i malih napredaka. Ostat ću na ovoj temi i ovaj put. Vrlo često potcjenjujemo te male korake. Zaboravljamo da male promjene, jedna po jedna, na kraju daju velike promjene; da ”mali ljudi” zajedno čine zajednicu, porodicu, društvo; da je i mali korak naprijed, korak bliže cilju. Činiti male korake svaki dan, redovno, puno je lakše i bolje nego činiti velike korake neredovno. Manje ćemo se umoriti i sačuvat ćemo energiju. Mali koraci su zapravo neophodni, bez njih se ne može.

Da bismo činili te male korake moramo biti skoncentrisani na njih. Na koji način? Evo jedan primjer iz mog ličnog sportskog iskustva.

Malo po malo

Volim da vozim biciklo, rekreativno. Razgledam, razmišljam… To mi je jedna od najdražih rekreacija. Prošlo ljeto ‘’skupio’’ sam fin broj kilometara. Otišao na Trebević, Jahorinu, Bjelašnicu, Trnovo… Nije bilo lahko. Posebno otići iz Sarajeva na Bjelašnicu. Ali sam uspio. Upravo kroz te vožnje naučio sam jednu vrlo bitnu stvar za uspjeh.

Ne znam da li je tako kod drugih vozača, ali svaki put kada sam gledao samo ispred sebe, nekoliko metara, bilo mi je lakše. Nisam razmišljao o tome koliko je još ostalo; nije ispred mene bila nepregledna cesta kojoj se niti vidi, niti zna kraj. Osvajao sam metar po metar. Kada bih gledao daleko naprijed, odmah bi mi bilo teže vidjevši koliko još imam da pređem. To mi je stvaralo pritisak i pomisao da se zaokrenem nazad činilo dosta primamljivijom.

Isti princip je sa našim ciljevima, uspjehom i putem do njega. Trebamo znati gdje idemo, šta želimo postići. Moramo znati šta i gdje nam je cilj. Kao što sam ja znao da mi je cilj Babin do na Bjelašnici. Ali, do tog cilja trebamo ići polahko, ”metar po metar”, mali cilj po mali cilj. Fokusirati se na ”danas”, jer dobro odrađen posao danas je temelj za sutrašnji posao. Ne gubimo vrijeme misleći šta bi se moglo desiti ‘’nekad poslije’’. Uradimo danas ono što treba da uradimo.

Ako budemo gledali previše daleko, to će nas ”pojesti”. Pojest će nas naš vlastiti cilj. Pogubit ćemo se, bit će nam daleko, izgledati nedostižno. Baš kao što je meni Bjelašnica izgledala nedostižno kada bih gledao daleko ispred sebe.

Zato treba pedalati polahko, metar po metar, gledati ispred sebe, ali uvijek znajte kud i dokle idemo!