Rečenica koju ne smijete izgovoriti

Rečenica koju ne smijete izgovoriti

Entuzijazam je jedan od najmoćnijih pokretača uspjeha. Ništa se veliko nikad nije postiglo bez entuzijazma“ (Ralf Vado Emerson)

Kao govornik, predavač, prezentator, vi ste glavni, vi ste u fokusu, vi kreirate atmosferu i ambijent. Kakav vi odnos budete imali prema publici, isti takav odnos imat će i publika prema vama. Vjerujte mi da publika želi da uspijete, publika je na vašoj strani. Zapamtite to i iskoristite.

Svima nam se vjerovatno desilo da smo prilikom izlaska na scenu, za govornicu, za mjesto odakle ćemo prezentovati, primijetili dvoje, troje ljudi u publici koji se došaptavaju ili smješkaju. Prvo što nam naumpadne je da se smiju nama i da smo već nešto pogriješili. Tu se trema i nervoza dodatno pojačavaju. Umjesto da se fokusiramo na sebe i na ono o čemu treba da pričamo, počnemo da mislimo o tim ljudima u publici koji se smješkaju: zašto se smješkaju, da li se meni smješkaju, šta sam pogriješio?!

Publika su svi, a ne samo odabrani

Zaboravite na to! U 99,99 % slučajeva ti ljudi se ne smiju vama; to je samo neutemeljeni glas podsvijesti. Ali, evo recimo i da vam se smiju! Pa šta? Od toliko osoba koliko vas sluša, vi posvećujete pažnju nekolicini osoba koje se smješkaju, a zapostavljate sve ostale koji vas sa toplim osmijehom dočekuju i jedva čekaju da krenete?! Sve i da se vama smiju, a u većini slučajeva ne smiju, ne smijete dozvoliti da vam dvoje, troje ljudi pokvari raspoloženje i uništi vaš javni nastup.

Iz svoga iskustva sam vidio da će u publici uvijek biti upravo dvoje, troje tzv. „hejtera“, kojima nikada nećete valjati, kojima će uvijek biti bezveze to što vi govorite, koji u tome neće vidjeti ništa korisno, itd… Ali, šta ja treba da uradim? Da se brinem radi to dvoje, troje? Apsolutno mi ne pada na pamet. Vi morate da dadnete najbolje od sebe, tako da ljudi koji su došli da vas slušaju odu sa mišlju da svoje vrijeme (ili vrijeme i novac, ukoliko su platili seminar/trening) nisu potrošili uzalud.

Vaša publika se smije ako se vi smijete

Prvi korak ka tome jeste „početak prije početka“, odnosno vaš izlazak na scenu, prije nego bilo šta progovorite. Izađite opušteni, nasmijani, vedra lica i očiju; pokažite publici da ste sigurni, puni samopouzdanja, da vam je lijepo tu gdje jeste, da se osjećate ugodno, da vas nije strah. Možda niste ni svjesni koliki efekat može imati jedan blag i topao osmijeh. Sjetite se: kakav vi odnos imate prema publici, isti odnos i ona ima prema vama. Ako ste vi nasmijani, bit će i publika nasmijana; ako ste vi namrgođeni i publika će biti namrgođena. Vi odlučujete, vi kreirate ambijent i raspoloženje.

Počeli ste da govorite i prvo što ste rekli je sljedeće: „Ja baš nisam navikao/navikla na javne nastupe, govore; ili: ja inače ne držim često govore, pa imam malu tremu!“ Stop! Nikada, ali nikada ne počinjite ovako! Nikada ne recite da niste spremni, nikada se ne izvinjavajte. Ako u publici ima eksperata, oni će to primijetiti bez da im vi kažete; a ako nema, zašto se onda oktrivati, zašto samog sebe/samu sebe degradirati u očima publike?! Nema potrebe. Publika neće ni primijetiti da ste nespremni, osim ako vi to ne otkrijete.

Postoji još jedna stvar koju nikada ne smijete reći. Ostavljam to za sljedećeg bloga.