Trema je prošlost

Trema je prošlost

Da li ste ikada u životu sebi kazali: „Eh, odoh večeras u kino da gledam katastrofalan film; odoh da izgubim vrijeme.“ Ili: „Ići ću sa njim na kahvu zato što je dosadan, apsolutno nezanimljiv.“ Ili: „Odoh u pozorište na predstavu, predstava je katastrofalna!“ Čisto sumnjam. Ista stvar je i sa javnim nastupom – niko ne dolazi da vas opstruira, da vam smeta, da vam dasađuje, da vas ismijava, da vam dobacuje. Zašto? Zato što to onda znači gubljenje vremena. A niko normalan ne želi da bezveze troši svoje vrijeme. Ljudi dolaze da čuju vaš govor, da vide vas, da vide vašu prezentaciju. Ljudi dolaze da nešto nauče. Niko ne dolazi da bi gubio vrijeme.

To znači da vaša publika želi da uspijete, to znači da vas ona podržava. Jer, u interesu je publike da imate dobar nastup i govor. Vaš dobar javni nastup znači njihovo kvalitetno utrošeno vrijeme. Dakle, već unaprijed imate podršku publike. Razlog manje za tremu.

Trema je prolazna

„Ovo mi je fantastična prilika da se pokažem, da me neko primijeti i neću je upropastiti!“ Ovako sam počeo da razmišljam kada sam dobio priliku da vodim manifestaciju otvorenja sarajevske Vijećnice. Dobio sam priliku da radim nešto o čemu nisam nikad ni sanjao. Otvorenje Vijećnice, jedne od najpoznatijih sarajevskih građevina, je najznačajniji kulturno-historijski događaj nakon rata. To je zgrada po kojoj je i cijela Bosna i Hercegovina poznata, zgrada koja pored svoje materijalne vrijednosti ima i ogromnu sentimentalnu vrijednost.

I ja sam dobio priliku da vodim manifestaciju otvorenja jedne takve zgrade, na čije je otvorenje pozvano 300 zvanica – predsjednici, ministri, načelnici, ambasadori, itd…

Pitate se jesam li imao tremu? Strašnu!! Ali, ne na manifestaciji. Onog trenutka kada sam izašao pred publiku, trema je nestala! Interesuje vas kako? Vrlo jednostavno! Dvije stvari.

Prva je da sam sebi stalno ponavljao kako je ovo jedinstvena prilika koja se pruža samo jednom u životu – zauvijek će ostati zabilježeno da je jedan Tarik Dautović vodio manifestaciju otvorenja Vijećnice, 22 godine nakon njenog rušenja i 18 godina nakon početka obnove. Zatim sam sebi stalno ponavljao: ovo nije samo jedinstvena prilika koja se pruža jednom u životu, nego i jedinstvena šansa da se pokažeš u najbolje svjetlu, da budeš maksimalno dobar, da odradiš fantastičan nastup, jer u publici će biti razni ljudi, možda te neko poslije pozove na neki razgovor na posao (ipak me me niko nije pozvao ).

Trema kao fator poboljšanja

Naravno, nemamo svi u životu iste prilike, šanse, okolnosti. Ali, bez obzira o čemu se radilo, bez obzira gdje i pred kim nastupali, morate razviti ovakav stav i razmišljanje. Makar to bila najobičnija prezentacija pred kolegama i drugovima sa fakulteta, morate sebi kazati: imam priliku da im svima pokažem kako sam poboljšao svoj javni nastup; da svi vide koliko sam vježbao; da svi vide koliko sam napredovao; imam priliku da pokažem koliko sam dobar.

Naravno, niko nije savršen. Svi griješimo. I zato ne tražite savršenstvo, jer time sebi pravite još veći pritisak i povećavate tremu. Šta i ako pogriješite? Šta i ako vam se budu smijali? Nije kraj svijeta. Neka vam uvijek na umu bude da su i najveći bili početnici; odnosno da je svaki dobar govornik na početku bio loš govornik. I naravno sjetite se prvog paragrafa: svi cijenimo i volimo svoje vrijeme, tako da niko ne dolazi da vam smeta. LJUDI ŽELE DA USPIJETE.

A druga stvar koju sam uradio… To ostavljamo za sljedećeg bloga. 